CRKVA
BOSANSKA
„Zapis o jednom zapisu
Kada pak vidjesmo pismo koje do tada
vidjeli nismo
Pred naše oči stiglo iz vremena
davna i daleka
Duga i golema šutnja neka
Među nas
Uđe
Muk taj prekide tad jedan smiren i
smion glas-
Ovaj stari zapis kao da je risan
Kao rukom dijaka da
I nije
Pisan
...........
Prepoznavši u tome trenu u njemu
Izgubljeno
Svoje
Davno
Lice“[1]
Sačuvani bosanski rukopisi pokazuju da je vjerska pismenost
usko vezana za Crkvu bosansku uprkos sistematičnom njihovom uništavanju. Samo
dva fragmenta jedinog sačuvanog molitvenika[2]
ostala su zahvaljujući tome što je dotičnom inkvizitoru njegova knjiga bila
oštećena te je njima pojačao korice. Jedan od glavnih razloga proganjanja Crkve
bosanske svakako je njena pismenost na narodnom jeziku, i to mnogo prije pojave
Lutera i reformatora u Evropi:
„Upravo, svi ovi
razbacani pisani fragmenti iz mračnog srednjeg vijeka potvrđuju da je u Bosni i
Hercegovini postojala razvijena pisana tradicija, da su staroslavensku ćirilicu
prilagodili svojim potrebama i oformili vlastito pismo – bosančicu, ko da su
znali da će ona, vijekovima poslije, biti jedini dokaz da je neki rukopis
nastao na tlu Bosne i u duhu Crkve bosanske. Bogumili nisu priznavali ni
rimskog papu ni carigradskog patrijarha, pisali su evanđelja na narodnom jeziku mnogo prije pojave Lutera, a prema
zagrebačkom kanoniku Franji Račkom, vjernici Crkve bosanske, koje on redovno
naziva patarenima, su bili “pismeni i to ne samo muškarci koji su se bavili
zanatima, vršeći često dužnost “učitelja”, nego su i žene bile pismene, a
bavile su se ručnim radovima i odgajivanjem omladine. Rački nadalje citira
riječi nekog vjernika Crkve bosanske koji kaže da sveštenici katoličke crkve
“hoće sami da budu učitelji, a kod nas uče i ljudi i žene; jedan učenik poučava
drugog sedam dana. Kod njih je rijedak učitelj koji zna napamet tri glave iz
Novog zavjeta, a kod nas je rijedak čovjek ili žena koja ne zna napamet, i to
na narodnom jeziku (vulgariter) cio Novi zavjet.”[3]
Učenje
Crkve bosanske
Pravoslavna i katolička crkva su bosansku crkvu držale otpadničkom
ili heretičkom dok bosanski krstjani, kako su oni sebe zvali, nisu smatrali da
su krivovjerci ni raskolnici već su držali da propovjedaju pravu apostolsku
vjeru. Još i danas vjersko učenje Crkve bosanske se slabo poznaje jer nije sačuvano
dovoljno informacija koje bi pojasnile teologiju i obrede. Više informacija o
Crkvi bosanskoj nude protivnički tabori i katolička inkvizicija koji su
bosanskim krstjanima pripisivali različite osobine u koje je danas teško
povjerovati.
Ranohršćanska crkva
Prve
hrišćanske zajednice bile su sazdane na socijalnoj i ekonomskoj jednakosti
prava i dužnosti koje su bile njena ekonomska podloga. Njeni vjernici su
ispoljavali prezir i osuđivali organizovanu crkvu i feudalce koji su se
bogatili na tuđ račun, prihvatali su etiku u duhu prvobitne apostolske
socijalne ravnopravnosti kroz Djela apostolska a otvoreno su se bunili protiv
papinih dogmi kao što je čistilište koje smatraju novotarijom pape.
“Bogumili predstavljaju
kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede
organizovanom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa.”
Sebe su smatrali sledbenicima apostola, a rimsku crkvu posprdno nazivali crkvom
idola . Odbacivali su i rimskog papu i carigradskog patrijarha . Prijevode
Bibliju na staroslovenski jezik i čuvaju slovenska narodna imena. Žestoko
napadaju crkveno ustrojstvo, posebno sveštenstvo na čelu s episkopima, kojima
poriču svaku vlast nad vjernicima.
Stari
zavjet je proizvod ranije tjelesne prevlasti i zato je bio sav odbacivan osim
Psaltira sa njegovim himnama Bogu, odbacuju sve knjige crkvenih otaca, kult
Marijin, sakramente, svaku liturgiju i molitve, izuzev “Oče naš”. Ne
poštuju križ ni ikone, a crkve ne priznaju domovima božjim, već se zatvaraju u
svoje kućne crkve „hiže“ da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako oštar
stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, potiču svoje vjernike na nepokornost
onima koji su na vlasti, odvraćaju robove da rade za svoje gospodare, napadaju
starješine i boljare, učeći da su bogumrski oni koji rade za cara.
Borba dobra i zla
Jedan od najsloženijih problema svih religija jeste onaj o prirodi i
podrijetlu zla. Kad god čovjek zaželi poduprijeti svoju vjeru racionalnim
mišljenjem, prije ili kasnije dođe do problema kako pomiriti apsolutna svojstva
koja pripisuje Bogu s očito ograničenim i neizvjesnim obilježjem svijeta u
kojemu živi: odnos između Beskonačnoga i konačnoga, između savršenosti
Stvoritelja i nesavršenosti stvorenja, između Boga i svijeta. Kako može Bog, Vrhovno
dobro, biti uzrok Zla?
U svijesti pravovjernoga
hrišćanina postepeno se odrazila nova heretička nauka u čijem središtu, kao najvažnija i za pravovjernu crkvu
najopasnija, stoji heretička teza o dva
boga, dobrog i zlog. Dok u
starom iranskom dualizmu dva božanstva zajedno i ravnopravno stvaraju svijet,
da bi tek poslije toga postali neprijateljima, dotle je u balkanskom
bogumilstvu đavo podređen Bogu, on stvara svijet i životinje kao božji
posrednik, on je stvaralac vidljivoga a
Bog nevidljivog svijeta.
Dualističko učenje su
bogumili objašnjavali kao izraz nezadovoljstva potlačenih, koji ne mogu
razjasniti zašto svemogući i pravedni hrišćanski Bog jednima daje mnogo dobra i
malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra. Za razliku od zvaničnog hrišćanstva
koje govori da je svaka vlast od Boga, bogumili su tvrdili da je sva vlast od
đavola , „kneza ovoga svijeta“ . Prema
njihovom učenju svi su ljudi braća, odbacivali su crkvenu hijerarhiju , vlast i
nasilje , u sve u ime „evanđeoskog ravenstva“ (jednakosti). Nisu priznavali
zakletvu ( feud ), na kojoj je počivao feudalni sistem . Odbijaju da plaćaju
porez, da ratuju i da rabotaju (vidi: sistem rabota ) za feudalnog gospodara.
Propovijedaju siromaštvo i istupaju protiv bogatstva i bogatih.
Zlo vlada materijom
Svijet
su posmatrali kao vječnu borbu dobra i zla, u kojoj je svaki čovjek pozvan da
učestvuje. Dobro , to je Bog i nepropadljivo u čoveku, duša . Zlo je ono
propadljivo, tvar , odnosno tijelo. Vjerovali su da Bog nije stvorio ono što će
biti uništeno, a pošto će vidljive stvari biti uništene, nisu stvorene od
dobrog nego od zlog Boga. Razlikovali su zlog boga Starog zaveta od dobrog Boga
evanđelja. Budući da je materijalni svijet zao, glavni životni zadatak je
oslobođenje duše iz tamnice tela.
Katolička crkva poriče Riječ Božju omogućavajući
vjernicima oproštenje grijeha za novac jer tu moć ima samo Bog a ne papa i
svećenici. Zato se katolička crkva temelji na lažima a lažno naučavanje je od
đavola, tako da je papa lažni prorok koji ljudima nameće vlastite ideje i idole
kako bi ih zaveo sa puta dobrog.
Bosanski krstjani su dosljedno smatrali da put ka
spasenju ne zavisi od nekog sakramenta (krštenja, krizme, pričesti, pokore,
ispovijedi, posljednje pomasti, braka i sl.), niti od dobre volje crkvenih pastira,
nego isključivo od moralnog načina života vjernika. Smatrali su da je samo
njihova crkva prava pa je odatle starješina Crkve bosanske nasljednik apostola
Petra, a ne rimski papa. U tom su smislu prezirali crkve, katoličku i
pravoslavnu, koje su nazivali „sinagogama sotone“.
Pored toga, zna se da su krstjani Crkve bosanske
odbacivali Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca, kult Marije, do kojeg je
katolička crkva veoma držala. Nisu prihvatali spise crkvenih otaca , jer
su ih smatrali novotarijom i odstupanjem od izvornog hrišćanstva. Odbacivali su
službu božju ( liturgiju ) i svete tajne , jer smatrahu da ih nije predao Isus,
nego ih je uvela crkva. Poput ranijih vizantijskih ikonoboraca , klanjanje
ikonama smatrahu idolopoklonstvom a poštovanje kostiju ( moštiju ) svetaca
sujeverjem.
Krštenje
su vršili samo nad zrelim muškarcima i ženama, i to ne vodom, već duhovno,
knjigom. Bili su protiv krštavanja dece, koja ne uviđaju značaj toga čina. Krst
nisu smatrali svetim simbolom, već spravom za mučenje na kojoj je razapet
najveći predstavnik dobra. Poricali su vaskrsenje tela, smatrajući da samo duša
može vaskrsnuti. Nisu verovali u bukvalno pretvaranje vina u krv Hristovu, niti
hleba u Hristovo telo. Uglavnom, svode versku simboliku u granice kritike zdravog
razuma.
Čisti krstjani
Svaki
krstjanin treba da se prečisti i ispravi. Zbog toga se pristalice ovog nauka
zovu „čisti“ ili „pravi hrišćani“, ili kao kod Slavena „bogumili“. Odlikuje ih
krotkost, ćutljivost, “bezglasna su smijeha” i “vidljive ublijedjelosti od
posta”. Među narodom su vrlo aktivni. Davali su ženama izvjesnu ravnopravnost.
Vjerovali su u uskrsnuće duha, ali ne i tijela, jer tijelo potiče od sotone.
Općenito su pridavali značaj asketskim pravilima života, posebno postu,
odbacivali su meso, vino, obilje i raskoš. Osporavali su svjetovnim vladarima
pravo da izriču smrtnu kaznu, a nisu prihvatali ni zakletvu. Slavili su Božić i
Uskrs, a posebno Đurđevdan, kao stari slavenski praznik kojim se obilježava
početak proljeća.
Oslanjajući
se na reči evanđelja: „ Budite vi, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš
nebeski “ , krstjani i krstjanice nastoje da se duhovno usavrše, odnosno da
savladaju telesne strasti, asketizmom , postom i molitvom . Prema uspjehu u tom
nastojanju, među njima se razlikuju sovršitelji ( lat. perfecti ), koji dobro
poznaju jevanđelje, i upražnjavaju post i podvižništvo, odrekavši se svojine, i
verujući ( lat. credentes ), koji učestvuju u obredima , ne upražnjavajući
strog asketizam. Sovršitelji su poštovani kao duhovne starešine i njihov broj
nikad nije bio naročito velik. 1240 . godine, kada se dualističko učenje
raširilo po Evropi i kada je vernika bilo između 2,5 i 3 miliona, inkvizitor
Rajnero Sakoni, bivši pripadnik pokreta, procenio je broj savršenih na oko
četiri hiljade.
Bogumilska etika
Osnov
bogumilske etike je poštovanje života . Bili su protiv ubijanja, ne samo ljudi
već svega što diše i što se kreće – u ishrani su bili vegetarijanci , a u
političkim pitanjima pacifisti. Pojedini naučnici običaj sušenja voća u Bosni,
radi ishrane preko zime, smatraju ostatkom bogomilske kulture. Bogomilska etika
odbacivala je svaku laž , što se vremenom razvilo u odbojnost prema trgovini
„koja nužno zavodi na laž, prevaru i krivokletstvo“. Takođe su izbjegavali javna zvanja i bavljenje
politikom već su se bavili uglavnom zemljoradnjom , zanatima i umjetnošću
(poznati su kao dobri vajari-klesari).
Smatrali su da svako treba živeti od svojih
ruku. Jednaka sramota im je bilo milostinju davati ili primati, tako da kod
njih nije bilo prosjačenja. Prezirali su svaki prisilan i suvišan rad ,
govoreći da se ne valja suviše truditi za zemaljske stvari.
Pismenost žena
Bosanski
hrišćani ili krstjani koristili su narodne slovenske reči i imena za
sveštenstvo, u njihovim hižama (kućama) bio je uobičajen zajednički život više
žena i muškaraca. Godine su brojali od rođenja Hrista, a ne od stvaranja sveta,
kao što se radilo prema vizantijskom kalendaru.
Pretpostavlja se da je postotak pismenosti među njima bio izrazito
visok, odnosno da je „daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo“. Svako je
ohrabrivan da čita Sveto pismo, a ne samo sveštenstvo, pa su stoga vjernici
jedni druge učili čitanju i pisanju.
Smatra
se da su žene stekle visok stepen društvene emancipacije u bogumilskom pokretu,
što im je omogućilo da se opismene, da propovedaju na maternjem jeziku, da
čitaju Sveto pismo i apokrife. Žene
nisu posmatrane kao stvorenja podređena muškarcu, jer su zajedno bili duše uhvaćene u
zemaljskom tijelu. Glavna težnja
bogumila - napuštanje materijalnog svijeta i povratak u duhovnu stvarnost –
stavljala je muškarce i žene u isti položaj radikalnog poricanja zemaljske
egzistencije. Žene su imale pravo da se zaređuju, da ispovijedaju, da duhovno
napreduju i da postanu savršene, što je posebno gnjevilo pravoslavno i
katoličko sveštenstvo.
LINKOVI TPBBIH:
Blog Tragom
pisane baštine BiH
Facebook Web Tragom pisane baštine BiH
Google grupa Tragom pisane baštine BiH
[3] Bogićević, Vojislav. Pismenost u
Bosni i Hercegovini : od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja
austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. Sarajevo : Veselin
Masleša, 1975. Str. 61-62
Nema komentara:
Objavi komentar