PISANA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE

„Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od sna“[1]

Današnja  vizija Evropske unije o multikulturalnosti i značaju svih kultura unutar nje odgovara viziji dosadašnje bosanskohercegovačke kulturne baštine. Ono što znači „evropski identitet“ i poštovanje prema i najmanjoj etičkoj ili nacionalnoj grupi unutar Evrope kao sastavni dio nje, važi i za „bosanskohercegovački identitet“ koji unutar sebe sadrži više od tri kulture i nacije koje su predviđene Dejtonskim sporazumom. Ideal naših predaka i intelektualaca 20. vijeka sadrži upravo viziju o tome kako je bitno da se istraže sve kulturne tradicije u BiH, i one najmanje, te da je svaki događaj ili autor bitan jer je u njima sadržano naše „ovdje/sada“, svi trenuci bosanskohercegovačke prošlosti i identiteta koji se je gradio vijekovima tako što su se sklapali jedni sa drugima i nadograđivali u ono što se zove mozaik „kulturna baština BiH“.

„Valja proučiti naše rane i kasne medieviste, bez obzira na kome su jeziku pisali (latinski, arapski, turski, perzijski) i izdati njihova djela. Posebno bi trebalo tragati za rijetkim pojedincima što ostaviše po koji zapis ili stih u tami svojih tekijskih i manastirskih ćelija. I u zabitima se i te kako znalo misliti i oštro zabilježiti svaki krik! „[2]

Zato što je i najmanji djelić naše prošlosti bitan za izgradnju velike slagalice o bosanskohercegovačkoj prošlosti i kulturnoj baštini, jer u svakom od njih je sažeto vrijeme/prostor koji zajedno dijelimo sa našim precima, a svako pojedinačno gledište na isti događaj stvara nove stavove, ideje i događaje koji nadograđuju postojeću historijsku strukturu Bosne i Hercegovine. Upravo period samostalne srednjevjekovne Bosne govori nam o jednoj maloj i izdvojenoj kulturi koja je postojala a ostaci pisane baštine su tu da probude u nama „bljeska sjećanja“ kako bi izašli iz sadašnje letargije u kojoj smo zapeli bez sjećanja i identiteta.

Mak Dizdar se raduje savremenoj historiografiji u svijetu koja istražuje ne samo velike nego i male civilizacije i kulture: 
„ Iz kulturne baštine zato ne bi trebalo ništa izbaciti kao strano i bezvrijedno bez prethodnog dubljeg istraživanja i istinske analize, već treba da „... pobijedi svijest o tome da nam valja sačuvati svaku građevinsko-arhitektonsku aglomeraciju koja nam može nešto iskazati o prošlosti ... Istraživanjem i obogaćivanjem pojedinih geografskih rejona i regiona dobija na kvalitetu i sjaju čitava slika naše kulturne baštine, a red i sklad u njoj daje cjelokupnom fondu veću ulogu i značaj.“ [3]

Srednjevjekovna Bosna kao pramatrica Evrope

Koliko god djelovala mala zbirka od 28 rukopisa srednjevjekovne Bosne, ona otkriva dokaze o postojanju jedne samostalne države sa visoko razvijenom samosvijesti i kulturom. Imala je razvijenu pismenost na narodnom jeziku i pismu, autohtono vjersko učenje zahvaljujući Crkvi bosanskoj koja je, zajedno sa bosanskim plemstvom i narodom, bila duhovni izvor jedinstvene patriotske i državne svijesti tadašnjih „dobrih Bošnjana“. Otvorena pobuna protiv tadašnjih vjerskih i feudalnih evroskih moćnika, prikazuje Bosnu kao jednu od rijetkih zemalja u Europi toga doba koja se, naspram isključivog monopola rimokatoličkog i pravoslavnog hrišćanstva, odlikuje svojim multilateralizmom, složenom, raznovrsnom i kompozitnom  originalnom kulturom.

Bosna je pramatrica prvobitne Evrope koja je, nekada davno, sa stvaranjem Rimskog carstva, bila multilateralna, vladala je raznovrsnost ispoljavanja ljudskih načina života i vjerovanja. Kada je to u Evropi svuda bilo uništeno i nestalo, osobito nakon nastanka Franačkog carstva, ostala je Bosna kao najjača patarenska zemlja u cijeloj Evropi a svi progonjeni, slobodni mislioci i protivnici monopola papine crkve su u njoj primljeni sa dobrodošlicom.

Ne čude otud podaci o visokoj razvijenoj pismenosti te o postojanju heretičkog Univerziteta na koji su dolazili svi patareni zapadne Evrope. Koristila su se četiri različita pisma: bosančica i glagoljica sa prijevodima na narodni bosanski jezik, grčki i latinski na koji su prevođeni bosanski tekstovi i dalje šireni. Upravo ovo daje kaleidoskop raznovrsnih i različitih ispoljavanja vjerovanja koja su okupljala sve heretičke sekte.

Ban Kulin

Porijeklo imena Kulin je ilirsko. Nijedan od historičara ne negira starosjedilačko ilirsko stanovništvo koje je živjelo u Bosni u vrijeme slavenskih prodora na Balkan. Kako smatra većina historičara, poslije doseljavanja Slavena, na tlu današnje Bosne i Hercegovine nastupio je period simbioze. O simbiozi dva raznorodna etnička elementa svjedoči relativno dobro očuvana predrimska i rimska toponomija (naziv rijeka i planina) i brojne jezičke pozajmice koje su se trajno odomaćile u vokabularu doseljenih Slavena.

Kulinova vladavina je zapamćena kao razdoblje blagostanja, odakle potiče narodna izreke

”Za Kulina bana i dobrijeh dana”. Iz povelje bana Kulina, koja je izdata 29. avgusta 1189. godine može se zaključiti da je u to vrijeme postojala uređena feudalna struktura u Bosni, da je postojala država sa svojom organizacijom i određenim pravnim sistemom. Jačanjem trgovinskih veza između Dubrovnika i Bosne dolazi do razvitka trgovačkih središta u Bosni, koji su kasnije postali centri: Vrhbosna, Visoko i Drijeva.

Od 1180. do 1204. godine svi prognani heretici su našli utočište u Bosni gdje ih ban Kulin prima kao “dobre hrišćane”: patarene iz Dalmacije, babune iz Raške, katare iz Francuske i Italije. Upravo u ovom periodu će se Crkva bosanska razgranati i ojačati tako da će na Bilinom polju ispred Crkve bosanske biti sedam priora koji predstavljaju poglavare iz sedam sjedišta Crkve bosanske širom Bosne. Priliv prognanih patarena je doveo i do prijevoda Novog zavjeta Crkve bosanske na latinski jezik, a ti rukopisi su se dalje širili Evropom (posebno Francuska i Italija).

Bilino polje

Pred opasnošću od križarskog rata, koji je uveliko trajao u Francuskoj, 1203. godine lukavi i oprezni Kulin, u pismu rimskoj kuriji, pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu vlastitog dvorskog kapelana  Ivana de Kazamarisa, koji je trebalo da postupi kao i u ranijim istragama vođenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj: prvo da pokuša prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih upotrijebi sila.

Papin izaslanik, u pratnji dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na području Zenice) održao sabor sa "starješinama krstjana", banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" starješina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. juna 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "bivšim patarenima" u Bosni. U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost križarskog rata.

Bosansko plemstvo

U vrijeme rimske uprave u našim krajevima Jajce je imalo veliki vojni i privredni značaj. U rimskim katakombama ispod grada pronađen je reljef boga Mitrasa, čiji je kult bio raširen među rimskim vojnicima, u kojima je, kasnije,  bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić sagradio crkvu. Nakon Hrvojeve smrti 1396. godine Jajce dolazi u posjed bosanskih kraljeva. U njemu je 1461. godine krunisan zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević, kojeg je u Ključu zarobila vojska turskog sultana Mehmeda II Osvajača, a po njegovom nalogu, pogubljen je u Jajcu.

Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjevjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima kod Visokog pronađeni  su ostaci kralja Tvrtka I. Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer 3,5 cm. Može se zamisliti kakva ga je ruka nosila.

Za bosanskog kralja Stjepana Tomaševića savremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedočanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi onovremenski Bošnjani. Na to upućuje i veličina pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti. Nažalost, pljačke ovih grobnica su bile česte, tako je uništen mauzolej Batalov sa freskama koje su bile na zidovima.

Kodeksi kao ponos bogatih plemića

Gospodstvo i sjaj Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koje je pokazao prilikom učešća na velikom viteškom turniru održanom 1406. godine u Budimu, uz prisustvo plemića iz cijele Evrope, govori o sjaju i bogatstvu bosanskih plemića. U ostavini ovih plemića nalazimo ne samo veliko bogatstvo u novcu, koje je poticalo iz razvijenih djelatnosti privrede, osobito rudarstva i posebno kopanja i obrade plemenitih metala, već i u djelima visoke umjetnosti, posebno obrade metala. Među osobito značajna djela umjetnosti spadaju rukopisi kodeksi, kao što su bili Hrvojev misal ili Batalovo evanđelje kao i drugi mnogobrojni rukopisi za koje znamo samo po sačuvanim tragovima rasutim po cijelom svijetu.

Vrijeme vladavine Tvrtka I je bilo značajno po jakoj državi i privredi, koja se ubrzano razvijala, kao i jačanje autohtone kulture koncentrirane u djelatnosti Crkve bosanske.  Tada nastaju neki od najznačajnijih spomenika pismenosti, literature, državnih dokumenata i spomenika umjetničkog stvaranja cjelokupne bosanske prošlosti tog doba. Vladavina Tvrtkova obilježena je gradnjom kraljevskih i vlastelinskih dvorova,  osobito onih oko Visokog i u Kraljevoj Sutjesci. Ovi dvorovi bili su ukrašeni zidnim slikama i drugim umjetničkim dekoracijama. Nastaju brojni kodeksi (zbirke spisa) koji su postali uzori, vrela i dokazi literarnog stvaranja i visoke pismenosti, u skladu sa običajima i shvatanjima onog doba. Na kasniji umjetnički izraz, osobito snažan pečat ostavit će monumentalni nadgrobni spomenici – stećci.

Tabela 18. Statistika nastanka rukopisa

12 vijek	13 vijek	13-14 vijek	14 vijek	14-15 vijek	15 vijek
3	2	1	8	7	7

Iz tabele se vidi da je najveći broj rukopisa, njih 15 nastao upravo krajem 14. i početkom 15. vijeka, u zlatno doba vladavine Tvrtka I.

Najstariji odlomak na glagoljici je iz 12 vijeka: Grškovićev odlomak  Apostola
Najstariji odlomak na bosančici je iz 13 vijeka: Grigorovič-Giljferding evanđelje

Za 12 rukopisa se može precizno, zahvaljujući sačuvanom kolofonu, ili približno odrediti vrijeme kad su nastali:

Tabela 19. Rukopisi sa preciznije određenim vremenom

Divoševo evanđelje	1330. godina, kolofon
Manojlovo evanđelje	Oko 1330. godina, isti pisar u kolofonu
Vrutočko evanđelje	1375. godina, kolofon
Beogradski Apostol	1372.-1408. godina, na osnovu vodenog pečata na papiru
Četveroevanđelje iz Dovolje	1387-1389. godine, na osnovu vodenog pečata na papiru
Batalovo evanđelje	1393. godine, kolofon
Hrvojev misal	1403-1404. godina, kolofon
Hvalov zbornik	1404. godina, kolofon
Mletački zbornik	Oko 1404. godine, isti pisac u kolofonu kao i za Hvalov zbornika
Listići iz Monteprandona	Prije 1432. godine kada je inkvizitor Dominik Gangali djelovao u Bosni
Radosavljev zbornik	1443-1461. godina, kolofon
Berlinska Aleksandrida	1463. godina

Pad Bosne

Srednjevjekovni narod Bosne, Bošnjani, kao i mnogi drugi narodi su imali svoju vladarsku dinastiju, koja počinje od samog nastanka države Bosne krajem 8. i početkom 9. vijeka, a nestala 1463. Godine, kada je sultan Mehmed II Fatih srušio bosansko kraljevstvo.Do sada nigdje nije nađen neki crkveni ili državni spis, povelja ili bilo  šta pisano iz srednjeg vijeka u kome bi stajalo da je Bosna jedna od hrvatskih ili srpskih zemalja i da su u njoj ikada živjeli samo Hrvati ili samo Srbi. Ali, sačuvan je veliki broj spisa i dokumenata, posebno u arhivima katoličkih institucija, iz kojih se jasno vidi da u Bosni žive patareni (bogumili), pravoslavci i katolici, da se tamošnji narod naziva Bošnjanima, a njihovi vladari bosanskim banovima ili kraljevima.

Iz prvog osmanskog popisa Bosanskog sandžaka vidi se da su pripadnici nekadašnje Crkve bosanske upisivani kao „kristian“ (krstjanin), dok su katolici i pravoslavni upisivani kao „gebr“ ili „kafir“, što prosto znači nevjernik. Mada su cijela dva-tri sela upisana kao „kristian“, na području Bosanskog sandžaka nije u tom trenutku bilo ni punih 700 takvih duša. To je izgleda bilo sve što je u trenutku pada bosanskog kraljevstva ostalo od nekad brojnih bosanskih krstjana

Posljednji kralj

Pučko „pridavanje“ kaže da je car (turski) k sebi kralja domamio i živa na mješinu sa njegovim stricem Radivojem sadro, a plemstvo sasjekao i u Vrbas bacio. Kad su ga krvnici upitali hoće li ga, kao i druge pogubljene, u Vrbas baciti, car je odgovorio: „Ne, on je okrunjena glava i ne može se s ostalima miješati! Nego ga zakopajte blizu Jajca grada, ali da mu se grobnica ne vidi iz grada“. Turci ga odnesu više Kozluka u Smrik, pa sa znakom zastave upitaju cara hoće li ga ondje zakopati. Car im drugim znakom odgovori neka ga zakopaju, što oni i učine. Od tog vremena pa sve do danas pučanstvo jajačko bez razlike vjere taj grob zove „Kraljev grob“. Kraljeva se grobnica na spomenutom mjestu i danas vidi, a kraj nje su druge dvije grobnice, za koje narod pripovijeda da su dva najvjernija kraljeva viteza. Do skoro nad kraljevom grobnicom bio je veliki stećak, no ga je turčin  Žuna odvaljao i u zid svoje njive stavio. Vele očevici da je na tom stećku urezan grb i kruna.

Tabela 20. Hronologija bosanskih vladara i rukopisa

Vladari Bosnne 1143.-1463.	Hronologija rukopisa
Ban Borić vladao 1143.-1180. Stjepan ban 1164. - 1179.	Grškovićev odlomak  Apostola početak 12. vijeka; Mihanovićev odlomak Apostola 12. vijek
Ban Kulin vladao 1180.-1204.	Miroslavljevo evanđelje 12. vijek
Ban Stjepan Kulinović (Ban od Usore) 1204. - 1214. Ban Matej Ninoslav  1214.-1254 Ban Prijezda I 1233.-1267. Prijezda II 1250.-1287. Prijezda III i Stjepan I Kotromanić zajedno vladaju 1287.-1290.	Splitski odlomak glagoljskog misala 13. vijek; Grigorovič-Giljferding evanđelje 13. vijek
Stjepan I Kotromanić 1290.-1314.	Sofijsko evanđelje tri različita odlomka sa kraja 13. i početka 14. vijeka; Giljferdingov apostol početak 14. vijek
Stjepan II Kotromanić 1314.-1353.	Divoševo evanđelje 1330. godine Manojlovo evanđelje oko 1330. godine (isti pisar kao i Divoševo evanđelje)
Tvrtko I Kotromanić 1353.-1391.	Vrutočko evanđelje 1375. godine; Četveroevanđelje iz Dovolje između 1387.-1389. godine na papiru sa vodenim znakom (po njemu je određen period); Pripkovićevo evanđelje druga polovina 14. vijeka Srećkovićevo evanđelje krajem 14. vijeka
Stepan Dabiša 1391.-1395.  godina	Batalovo evanđelje 1393. godine, paligrafski sličan sa Pripkovićevim i Sofijskim evanđeljem, da li su nastali u istom periodu?!
Udovica Jelena 1395.-1398.	Daničićevo evanđelje 14-15. vijek Treće beogradsko evanđelje 14-15. vijek Kopitarovo evanđelje 14-15. vijek Čajničko evanđelje 14-15. vijek Beogradski Apostol između 1372.-1408. godine na papiru (vodeni znak odgovara ovom periodu)
Stepan Ostoja 1398.-1404.	Nikoljsko evanđelje oko 1400. godine Hrvojev misal  1403.-1404. godine Hvalov zbornik 1404. godine Mletački zbornik oko 1404. godine (isti pisar kao i Hvalov zbornik)
Tvrtko II Tvrtković 1404.-1409. Kralj Stjepan Ostoja 1408.-1418. Kralj Stjepan Ostojić 1418. -1421.  Kralj Tvrtko II Tvrtković 1421. - 1443.	Belićevo evanđelje  oko 1430. godine; Listići iz Monteprandona prije 1432. godine (kada je inkvizitor djelovao u Bosni)
Kralj Sjepan Tomasz 1443. - 1461. Kralj Stjepan Tomasevic  1461. - 1463.	Radosavljev zbornik  između 1443. i 1461. godine; Berlinska Aleksandrida  1463. godina; Početije svijeta na prijelazu između 15 i 16 vijeka

LINKOVI TPBBIH:

Slide prezentacija Hronologija srednjevjekovnih bosanskih rukopisa

http://www.slideshare.net/vaskasotirovdjukic/tragom-pisane-batine-bih-hronologija-bosanskih-rukopisa-1215-vijeka

---

[1]              Dizdar, Mak. Kameni spavač.Sarajevo : Sarajevo Publishing, 1996. Str. 150

[2]              Dizdar, Mak. Marginalije na temu o kulturnom nasljeđu. Str. 37. Vidi u: Dizdar, Mak. Izabrana djela. Knj. 3. Eseji; Kritike; Dnevnik. Sarajevo : Svjetlost, 1982.

[3]              Dizdar, Mak. Marginalije na temu o kulturnom nasljeđu. Str. 35. Vidi u: Dizdar, Mak. Izabrana djela. Knj. 3. Eseji; Kritike; Dnevnik. Sarajevo : Svjetlost, 1982.