KALEIDOSKOP
SREDNJEVJEKOVNE BOSNE
„Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?“[1]
Filozofski temelj
cijelog projekta TPBBiH jeste Benjaminova teorija o fragmentaciji historije
zasnovanoj na svijesti o razbijanju historijskog kontinuiteta na niz događaja
koji su se desili „ovdje i sada“, a svaki pojedini događaj, bez obzira koliko
značajan ili beznačajan bio, neodvojiv je dio većeg mozaika prošlosti.
Fragmentacija
historije
Bosanskohercegovačka
kultura je blistavi mozaik raznih fragmenata koje sačinjavaju historijski
događaji, različita plemena i narodi, izuzetni pojedinci koji su svojim
vrhunskim djelima gradili čvrsti ram oko razbijenih komadića prošlosti i
okupljali ih oko zajedničke države još u ranom srednjem vijeku. „Fragment je
još na jedan način kumulacija i to u slučaju kada je “velika slika” (velika
priča) prisutna jedino kao mnoštvo fragmenata, te prema tome, svaki fragment po
sebi nosi duh prethodno rasplinute (raspadnute) slike. „[2]
U svom projektu Arkade
Benjamin je koristio metodu književno-historijske montaže kojoj namjera nije
bila da se bilo šta kaže nego samo pokaže. Za korištene fragmente koje je
koristio rekao je da su to ostaci ruševine prošlosti, njene krhotine otpadaka
za koje nema namjeru da pravi ni popis niti da daje „originalne formulacije“
ili „lične ukrase“, već će ih ugraditi jedne pored drugih i „pustiti da sami
dođu do izražaja“.
„Najčešća metafora
pojavnosti fragmenta jeste slagalica. Standardna predrasuda kako historičara
tako i naracije u cjelini jeste da će se fragment – poput slagalice – uklopiti
sa drugim fragmentom u neku veću sliku. Teorijski
na ovom mjestu možemo očekivati dva moguća rješenja pozicije slagalice – jedno
prema kojem fragment dobija dodatnu vrijednost (“add value”) ili dobija na
važnosti (i/ili validnosti) upravo činjenicom da postaje dijelom velikog okvira
ili cjelovite priče“[3]
Ne bitno da li ćemo ovu
konstrukciju velikih struktura sastavljenu od različitih manjih fragmenata
prošlosti nazvati mozaik ili slagalica, ona omogućava izgradnju jedinstvene kaleidoskopske svijesti koja
zgušnjava i intenzivira određeno vrijeme i prostor kroz umnožavanje različitih
perspektiva. Svaki pojedini fragment ili događaj daje pojedinačno gledište, a
jukstapozicija različitih fragmenata ta gledišta stavlja u konstelaciju novih
međuodnosa i veza koji stvaraju beskonačni lanac asocijacija.
U
toj arhitekturi fragmenata prošlosti/sadašnjosti sistem bibliografija i
uputnica povezuje i umnožava međusobno različite izvore i omogućavama svakome
od nas da vidi drugačiji odnos i veze između odlomaka. A svi oni stavljeni
jedni pored drugih u nasumičnoj konstelaciji umnožavaju našu perspektivu i
dovode nas do „bljeska sjećanja“ koji nas budi iz letargije u kojoj smo zapeli
bez sjećanja i identiteta.
Nažalost,
bosanskohercegovačka slagalica često je bila meta rušenja i razbijanja, a
pobjednici koji su pisali historiju često su koristili u ideološke i
političke svrhe prošlost i tumačili
sačuvano sjećanje u vidu kulturne baštine, koje je uspjelo preživjeti. Ta
zloupotreba BiH prošlosti prisutna je i danas kao i od početaka njene
samostalnosti u srednjem vijeku. Benjamin vidi cijelu ljudsku historiju kao
vječnu katastrofu čije ruševine su ostaci kulturne baštine koja pripada
pobjednicima kao njihov plijen. Za njega sva kulturna dobra imaju krvavo
porijeklo, a zadatak historičara je bitno da se sjeti svih anonimnih žrtava
koji pripadaju prošlosti i dio su današnjeg nevoljnog sjećanja vladajućih
pobjednika koji negiraju njihovo postojanje i prepuštaju ih zaboravu.
Nema komentara:
Objavi komentar